Postoji glad koja dolazi iz tijela i koju prepoznajemo relativno jasno. Ona se javlja postupno, smiruje se hranom i ostavlja osjećaj sitosti. I postoji drugačija glad, ona tiha, brza i često zbunjujuća, koja se ne pojavljuje u želucu nego negdje dublje, u unutarnjem prostoru u kojem se miješaju osjećaji, napetost, neizrečene misli i stanja za koja nismo imali riječi. Ta glad ne pita što nam stvarno treba. Ona traži trenutno olakšanje.
Emocionalno jedenje rijetko započinje svjesnom odlukom. Češće se dogodi automatski, gotovo neprimjetno, u trenucima kada smo preopterećeni, umorni, usamljeni, uznemireni ili jednostavno preplavljeni onime što osjećamo, a nemamo kapacitet to probaviti na drugačiji način. Hrana tada prestaje biti samo hrana i postaje sredstvo regulacije unutarnjeg stanja. U tim trenucima ne jedemo zbog okusa, niti zbog energije. Jedemo kako bismo se umirili, isključili, utišali ili popunili.
Tuga se u tijelu može osjetiti kao težina u prsima. Anksioznost se često javlja kao nemir u trbuhu ili stalna napetost. Dosada može imati oblik unutarnje praznine, a ljutnja se zadržava u mišićima i čeljusti.
Ako u nekom ranijem razdoblju života nismo imali prostor da te osjećaje izrazimo, da ih netko primi ili barem prepozna, tijelo je pronašlo rješenje koje je bilo dostupno, brzo i sigurno. Hrana ne postavlja pitanja, ne traži objašnjenja i uvijek je pri ruci. S vremenom postaje poznat odgovor živčanog sustava na nelagodu.
Zato emocionalno jedenje nije pitanje slabosti, karaktera ili nedostatka discipline. To je naučeni obrazac preživljavanja. Problem je u tome što emocionalna glad nema osjećaj sitosti. Možemo pojesti puno više nego što nam je potrebno i i dalje osjećati da nešto nedostaje. Nakon toga se često pojavi krivnja ili sram, koji dodatno pojačavaju unutarnju napetost i paradoksalno ponovno povećavaju potrebu za hranom kao utjehom. Tako se zatvara krug u kojem hrana kratkotrajno olakšava stanje, ali dugoročno ga održava.
No postoji drugačiji pristup, koji ne započinje kontrolom, zabranama ili pokušajem da se „budemo jači“, nego razvojem odnosa prema onome što se u nama događa. Ključno pitanje nije: „Zašto opet jedem?“
Mnogo je korisnije pitanje: „Što se u meni upravo sada pokušava smiriti?“
Odgovor ne mora doći odmah niti mora biti jasan. Dovoljno je zastati, obratiti pažnju na tijelo i primijetiti gdje se javlja napetost, pritisak ili praznina. Ponekad je u pozadini iscrpljenost koju ignoriramo, ponekad usamljenost koju ne priznajemo, a ponekad tuga koja je godinama ostala neizražena.
Kada emocija dobije prostor i pažnju, potreba za hranom se često sama transformira. Ne mora nestati u potpunosti, ali više nije jedini izlaz niti jedini način regulacije. Jedemo svoje emocije onda kada nemamo odnos s njima. Prestajemo ih jesti kada ih počnemo prepoznavati, slušati i tolerirati.
U tom procesu hrana ponovno zauzima svoje prirodno mjesto kao podrška tijelu, a ne kao zamjena za osjećaje koje nismo znali drugačije nositi. To nije brza promjena niti savršen proces. Ali je stvaran, održiv i duboko oslobađajući. Ne radi se o tome da nikada više ne posegnemo za hranom iz ugode.
Radi se o tome da znamo razliku između trenutka kada jedemo hranu i trenutka kada pokušavamo pojesti ono što nas boli. Ta razlika mijenja odnos prema tijelu, prema sebi i prema hrani iz temelja.
