Anoreksija nervoza se vrlo često doživljava isključivo kao poremećaj prehrane, no ona je, u svojoj srži, duboko emotivno i psihološko stanje. Gubitak tjelesne mase, stroge dijete i izgladnjivanje samo su vanjske manifestacije jedne mnogo kompleksnije unutarnje borbe. U radu sa svojim pacijentima svakodnevno svjedočim koliko su emocije, bilo da su potisnute, nerazumljene ili neprorađene, prava srž ove bolesti.
Kontrola nad hranom = potraga za sigurnošću
Kontrola unosa hrane često je jedino područje u životu osobe s anoreksijom gdje osjeća da ima moć. Dok se njezin svijet možda ruši – obiteljski odnosi su napeti, akademski pritisci preveliki, društvene usporedbe neumoljive – brojanje kalorija, vaganje i strogo pridržavanje dijeta postaje ritual koji pruža iluziju reda i sigurnosti.
Perfekcionizam i unutarnji kritičar
U podlozi anoreksije vrlo često leži perfekcionizam. Osobe pogođene ovim poremećajem postavljaju si iznimno visoke standarde, i to ne samo u pogledu tijela, već i uspjeha, ponašanja, izgleda, pa čak i emocija. “Ne smijem biti slaba.” ili “Ne smijem pokazati da me boli.” To su rečenice koje neprestano odjekuju u njihovoj nutrini. Unutarnji glas postaje neumoljivi kritičar koji nikad nije zadovoljan, a svaka sitna pogreška postaje dokaz osobne bezvrijednosti.
Jedan od takvih primjera je Anja (ime izmijenjeno zbog zaštite privatnosti) koja je došla na prvi susret u tišini, spuštenog pogleda i ruku stisnutih u krilu. Imala je 17 godina, izvrsna učenica, nagrađivana violinistica, tiha i pristojna. Roditelji su je doveli jer su primijetili znatno smanjenje tjelesne mase, gubitak menstruacije i izbjegavanje zajedničkih obroka. No, ono što ih je najviše brinulo bio je njezin emocionalni nestanak jer nije više razgovarala, smijala se, niti je tražila pomoć.
Kroz rad s Anjom otkrili smo kako je osjećala da nikada ne može zadovoljiti očekivanja. Ni školska, ni glazbena, ni roditeljska. Hrana joj je postala način na koji si je dokazivala da ima samokontrolu, vrijednost i moć. “Kad ne jedem, osjećam se jače”, rekla je. No ispod te “snage” krio se ocean tuge i tjeskobe. Tek kad je kroz naṣ̌ susret naučila prepoznati i imenovati svoje emocije kao što je strah od razočaranja, bijes zbog neizrečenih očekivanja, tuga zbog vlastite usamljenosti, tada je počeonjezin stvarni oporavak.
Sram, krivnja i emocionalna izolacija
Poremećaji prehrane rijetko dolaze sami. Često su povezani sa sramom i dubokom emocionalnom izolacijom. Osobe se osjećaju kao da nisu vrijedne ljubavi ako nisu “savršene”. Osjećaju krivnju jer povrijede svoje bližnje, a istodobno ne znaju kako izaći iz začaranog kruga u kojem se nalaze. Mnoge mi kažu: “Znam da nije zdravo, ali ne mogu prestati.” To “ne mogu” nije znak slabosti, već duboko ukorijenjen emotivni obrazac koji se mora razgraditi s pažnjom, nježnošću i strpljenjem.
Emocionalna pismenost kao temelj ozdravljenja
Put oporavka ne vodi samo kroz tanjur i nutritivni plan. On vodi kroz svijet emocija: učenje kako ih prepoznati, izraziti, podijeliti. Naučiti da je u redu osjećati i tugu, i bijes, i nemoć, temeljni je korak prema cjelovitom ozdravljenju. Tek kada osoba počne osjećati da je vrijedna ne zbog onoga što treba jesti ili ne jesti, već zbog onoga što jest, tada počinje prava transformacija.
Empatija kao lijek
Za one koji vole osobu s anoreksijom, ključno je znati da savjeti poput “Pojedi nešto” ili “Dobro izgledaš, više ne moraš mršaviti” često samo produbljuju problem. Ono što je doista potrebno jest empatija: “Tu sam. Razumijem da ti je teško. Volim te takvu kakva jesi.” Ljubav i prihvaćanje bez uvjeta prvi su pravi lijek.
Ako ti je ova tema bliska ili poznaješ nekoga tko se bori s poremećajem prehrane, znaj da oporavak nije samo moguć. On je stvaran, i počinje onda kada se osoba ponovno počne osjećati viđenom, prihvaćenom i emocionalno sigurnom.
